Izložba okuplja radove koji istražuju što se događa kada dizajn ne pokušava ukloniti zastoje, nelagodu i nesporazume, nego ih prepoznaje kao mjesta susreta, igre i pregovora. Polazeći od pritiska stalne povezanosti i očekivanja da budemo dostupni, brzi i spremni na odgovor, radovi otvaraju prostor za tišinu, pogrešku, oklijevanje i komunikaciju koja ne proizlazi iz učinkovitosti, nego iz prisutnosti.

Nije riječ o nostalgiji za svijetom bez tehnologije, nego o pitanju što dolazi nakon njezine potpune normalizacije. Kada ekrani, platforme i uređaji postanu okvir odnosa, obrazovanja i izražavanja, dizajn može ponuditi drukčije oblike prisutnosti – sporije, nesigurnije, tjelesnije i odgovornije.

Radovi nastali u komunikacijskoj radionici istražuju trenutke prije samog obraćanja: tišinu, pogled, gestu, predmet ili mali ritual kao moguće početke odnosa. Tipografski plakati razvijeni oko ideje *Homo Ludensa* igru promatraju kao otpor strahu od pogreške, pravilima produktivnosti i obrascima koji brišu osobni trag. Aktivistička cjelina posvećena mobitelima u školama otvara pitanje tehnologije kao prostora sukoba između pažnje, kontrole, autonomije i zajedničkog života.

Izložba koristi spekulativni pristup: ne nudi konačna rješenja, nego zamišlja situacije, protokole, artefakte i vizualne jezike koji ispituju komunikaciju, obrazovanje i kreativnost onda kada se umjesto savršene protočnosti dopusti zapinjanje. Upravo se u tom trenju otvara mogućnost drukčijeg odnosa – prema drugima, pravilima, institucijama, tehnologiji i samima sebi.